NAUKA U DRUŠTVU

Kletva crne smrti

V.V. Kondrashin & V.A. Tsybin; Spyrou et al. 2018, Nature Communications

Piše:

Nova, dopunjena hronologija kuge – najsmrtonosnije bolesti u istoriji čovečanstva

Ovaj tekst je prvi put objavljen 23. juna 2018. godine u Kulturnom dodatku Politike, u nešto izmenjenom obliku, pod naslovom Kratka istorija kuge

Njih dvoje bili su sahranjeni gotovo zagrljeni u kurganu, tradicionalnom zemljanom grobu sa drvenom potporom, u dalekoj stepi u današnjoj Rusiji, pre oko četiri hiljade godina. Živeli su, kao i svoji zemljaci, životom na granici između nomadskog i sedelačkog, a arheolozi danas njihovu kulturu nazivaju Srubna, po ruskoj reči za potporu. Međutim, iako sada deluju spokojno, na osnovu sekvenciranja gena pronađenih u tragovima na njihovim zubima, grupa istraživača sa Instituta Maks Plank za nauku o ljudskoj istoriji otkrila je da su ovo dvoje stanovnika bronzanog doba umrli od kuge.

Oni su sada najstarije otkrivene žrtve te zastrašujuće bolesti – u njenom današnjem obliku.

Hiljadama godina ranije, bakterija Yersinia pestis, uzočnik kuge, živela je relativno nezapažen život: imala je sposobnost da izazove smrtonosne simptome u ljudima i životinjama, ali nije imala lak način da dospe u njihove organizme. Graditelji piramida su, primera radi, živeli u dobu u kojem je epidemija kuge još uvek bila fizički nemoguća.

Međutim, najverovatnije između tri i dve hiljade godina p.n.e. dolazi do neobične mutacije u genomu Y. pestis koji od nje čini vrhunskog – i vrlo morbidnog – provalnika. Naime, ova bakterija dobija sposobnost preživljavanja u digestivnom traktu buve. Tamo, ona se hrani i množi u proventrikulumu (okvirno, buvljem jednjaku), i to toliko da stvara gust sloj koji sprečava hranu da stigne do „stomaka“ buve. Inficirani insekti, koji se inače hrane krvlju sisara i ptica, postaju jako gladni. Napadom na novog domaćina, oni očajno grizu kroz kožu i piju krv, pokušavajući da utole glad, ali se krv samo skuplja na površini kolonije bakterija. Konačno, buva biva primorana da povrati krv koju je popila nazad u krvni sistem organizma koji je napala – a sa krvlju u domaćina stižu i bakterije, i infekcija kugom.

Iz krvi, jedinke Y. pestis mogu da završe u limfnim čvorovima, gde dovode do infekcije i pojava tzv. bubonskih oteklina (bubonska kuga), ali mogu stići i do pluća, gde izazivaju groznicu, slabost, kašalj i bolove u grudima (plućna kuga), ili, najređe, ostati u krvi, i izazvati niz simptoma uključujući čak i nekrozu udova (septička kuga). U sva tri slučaja, stopa smrtnosti je ogromna.

Kako i kada je tačno Y. pestis razvila sposobnost da koristi buvu kao vektora ostaje nepoznato, ali otkriće dvoje obolelih u ruskoj stepi je pomerilo minimum njene starosti za oko hiljadu godina. Geni Y. pestis pronađeni u tragovima u njihovim zubima imaju sve potrebne odlike da jedinke, na svoj surov način, prežive u utrobi buve. Ta naizgled minorna mutacija je tokom naredna četiri milenijuma u više navrata promenila tok ljudske istorije.

Smrtonosno putovanje Y. pestis je, zapravo, odličan vodič kroz trgovinu i pravce trgovinskih puteva tokom poznog srednjeg veka

Mada su sporadične epidemije bile već zabeležena pojava, prva pandemija, poznata i kao Justinijanova kuga, događa se tokom 541. i 542. godine nove ere, u vreme vladavine vizantijskog cara Justinijana I po kojem je i dobila ime. Zahvativši čitav istočni Mediteran, pandemija ubija milione ljudi, uključujući i četvrtinu stanovnika carske prestonice Konstantinopolja. Zajedno sa nizom osetnih vulkanskih erupcija koje su joj prethodile, ovo apokaliptično doba imaće dalekosežne posledice po hrišćanske religijske običaje: dovešće do jačanja tzv. ikonopoštovanja, i njenog odgovora, ikonoklastije, i okrenuće cara crkvenim običajima, što će oblikovati vizantijsku politiku sve do kraja osmog veka.

Sledi dugi period mira, međutim, druga pandemija kuge, poznata i kao „crna smrt“, pokazaće se znatno opasnijom od svoje prethodnice. Savremena istraživanja ukazuju na njene korene u srednjoj Aziji, u današnjem Kirgistanu, a tada u zapadnim provincijama kineskog carstva, na obale jezera Isik Kul, gde tokom četrnaestog veka žive nestorijanski hrišćani. Odatle, bolest prvo putuje na istok, i samo u Kini ubija oko 25 miliona ljudi početkom pete decenije 14. veka. U Evropu stiže nekoliko godina kasnije, preko čvorišta Puta svile – Krima i Konstantinopolja, zajedno sa zaraženim pacovima koji su živeli na trgovačkim brodovima. Od Krima i Sredozemlja gde pandemija kosi sve pred sobom 1346. i 1347. godine, kuga stiže u Španiju i na Balkan, pa u zapadnu Evropu, Skandinaviju, i preko Nemačke stiže u Novgorod i druge ruske trgovačke gradove 1352-53. godine.

Smrtonosno putovanje Y. pestis je, zapravo, odličan vodič kroz trgovinu i pravce trgovinskih puteva tokom poznog srednjeg veka. Ubila je, širom Evroazije i zajedno sa manjim epidemijama koje su je pratile, između 70 i čak 200 miliona ljudi.

Treća i poslednja pandemija pogađa, tokom druge polovine devetnaestog veka, gotovo celokupnu Aziju, krećući se od centralne Kine, preko Hong Konga do Indije, a tokom prve polovine dvadesetog veka putuje čitavim svetom. U junu 1894. godine u Hong Kongu, dva istraživača – Kitasato Šibasaburo iz carske škole u Tokiju i Aleksandar Jersin iz Pasterovog instituta – gotovo u tandemu otkrivaju da kugu izaziva bakterija Yersinia pestis, mada će, navodno zbog nejasnoća u Šibasaburovim izveštajima, Jersinovo otkriće imati primat, a bakterija nosi njegovo ime od 1967. godine.

Sa savremenim antibioticima i merama zaštite, kuga gubi svoju nekadašnju moć. Međutim, svako malo stigne podsetnik strašne prošlosti. U septembru 2009. Malkom Kazadaban, istraživač na Univerzitetu u Čikagu, umro je od posledica infekcije Y. pestis u laboratoriji. Jedno od poslednjih opasnih staništa kuge je Madagaskar, koji ima sezonske epidemije. Od avgusta prošle godine je zabeleženo 126 zaraženih, ali sezona traje najčešće do aprila. Prethodne godine, epidemija je bila odnela 202 života, sa stopom smrtnosti od 8,6 odsto. To je, zapravo, bila najsmrtonosnija epidemija kuge u poslednjih par decenija. — ⊗

Pročitajte još

Stanica zvana Mesec

Posle gotovo pola veka, Nasini astronauti vraćaju se na Zemljin satelit – ovog puta sa dugoročnim planovima

Autorstvo – prvih pet hiljada godina

Od Homera, preko Šekspira do Boba Dilana, autori su oduvek hodali na granici između stvaranja nečeg novog i oponašanja postojećeg. Da li uopšte postoji originalnost?

Izdanja

Paket - prvih pet brojeva

Ako vam nedostaju stare Odiseje, obiđite sajt knjižare Makart i naručite prvih pet brojeva u paketu po promotivnoj ceni.

5

brojeva

1300 RSD