NAUKA U DRUŠTVU

Magična pričest i loša nauka

FOTO: Pixabay

Piše:

Ideja da je pričest sigurna praksa u doba pandemije je sumanuta – evo i zašto

Ako niste vernik, verovatno ste bili zatečeni snimkom u kojem se pričest, i pored sveopštih mera protiv novog koronavirusa, i dalje vrši iz zajedničke kašike u crkvama u Srbiji. Ali ovo nije nov problem, jer se rasprava o upotrebi iste kašike vodila npr. i u vreme prvobitne epidemije AIDS-a, niti je endemski za Srbiju, jer istu tradiciju i dalje sprovode pravoslavne crkve u Grčkoj, Rumuniji, Ukrajini, Rusiji i širom pravoslavnog sveta.

U međuvremenu, i nimalo iznenađujuće, Arhijerejski sinod SPC objavio je katastrofalno saopštenje u kojem kritiku ove prakse naziva „klevetničkom hajkom“ iz „poznatih anticrkvenih i antisrpskih krugova“, a kao odbranu svoje tradicije, pravoslavna crkva i njeni vernici koriste dva vrlo različita argumenta, na koja bi valjalo odgovoriti.

Prvi argument je čisto verski. Crkva tvrdi da se jednostavno nikakva bolest i ne može preneti kroz svete predmete kao što je liturgijska čaša i svete radnje kao što je pričest. Neću komentarisati ovu varijantu: prosto ne verujem da ikakvo empirijsko saznanje može pokolebati nekoga u veri da liturgijski predmeti imaju natprirodna svojstva.

Ali drugi argument, koji se može čuti sve češće, sasvim je drugačiji. On napada te „poznate anticrkvene i antisrpske krugove“ iz navodno empirijskog ugla: nikada se, kažu crkva i njeni vernici, u 2000 godina istorije hrišćanstva, nijedna zarazna bolest nije prenela preko pričesti, pa neće ni sada.

Za razliku od čiste vere, ovakva jedna tvrda indukcija jeste domen saznanja. Onako čisto zdravorazumski, ona deluje sumanuto i gotovo sigurno netačno, ali svejedno bi je trebalo malo razglaviti. Da li ima ikakvog osnova za ovakav argument?

Ako nas iole zanimaju stvari kao što je istina, jedino što možemo da kažemo je ne. Zaraza usled liturgija svakako je bilo: zabeleženo je u kanadskim arhivama da je španski grip u tu zemlju stigao preko katoličke liturgije održane u gradiću Viktorijavil 1918. godine, dok čikaška grčka pravoslavna crkva poseduje memorijal ukupno 161 detetu koje je umrlo samo u njenoj parohiji tokom iste pandemije.

Primera gotovo sigurno ima još mnogo, ali dokumentacija o ovakvim slučajevima uvek je lokalna, liturgije se ubrajaju kao samo jedna od mnogih masovnih okupljanja, a onima koji su rešili da sve to ignorišu uvek ostaje poslednja linija skepse: krivac verovatno nije bila sama pričest, već neposredna transmisija između vernika.

Zbog toga je čitav argument o nepostojanju zaraze preko liturgijskih predmeta argument iz loše namere – gotovo je nemoguće „dokazati“ da je konkretno zajednička kašika u toku neke pričesti bila vektor zaraze, baš zbog toga što su liturgije relativno masovna dešavanja, čak i danas, kada se i crkva pridržava pravila o odstojanju i dezinfekciji. Ali hajde da svejedno pružimo još jednu šansu onima koji kažu da „2000 godina nije bilo zaraze preko pričesti“.

Laboratorijska istraživanja su pokazala da liturgijski predmeti svakako mogu sadržati patogene, uključujući i viruse, što je sasvim očekivano jer oni dolaze u kontakt sa ustima vernika

Prvo, pošto već govorimo o činjenicama, praksa zajedničke kašike nije stara 2000 godina, već najverovatnije negde upola toga, što je doduše i dalje pozamašan broj vekova, ali da se razumemo – veći deo svog milenijumskog života tradicija pričesti proživela je u duboko religioznom društvu koje o zarazama i patogenima nije znalo ništa, pa je besmisleno uzimati nedostatak istorijskih dokaza u korist bilo kakve pozitivne tvrdnje.

Drugo, dosadašnja istraživanja ovog konkretnog problema, a bilo ih je, jednostavno su štura. Ovaj empirijski argument vernika je u svom današnjem obliku nastao krajem 80-tih godina prošlog veka, kada se ista rasprava kao i danas vodila u jeku epidemije AIDS-a. Tada je sprovedena i nekolicina kliničkih i laboratorijskih istraživanja.

Od te nekolicine, jedan naučni rad postao je, procesom kulturne osmoze, izvor na koji se gotovo svi vernici danas pozivaju. Sprovela ga je En Lagrejndž Laving, biološkinja iz SAD, u toku nekoliko nedelja 1997. godine. Na uzorku od 681 ispitanika iz Nju Džerzija, Laving je otkrila da prisustvo crkvenim liturgijama ne utiče na opasnost od zaraze – čak, tvrdila je, ni kada se neko pričeščuje svakodnevno. Zvuči poprilično čvrsto, zar ne?

Pa, zapravo, ne. Naime, Laving u svom istraživanju nije pravila razliku između patogena, pa se njeni nalazi prevashodno odnose na zarazu bakterijama: navela je, kao hipoteze o razlogu nepostojanja zaraze, to što patogeni tipično ne žive u srebru i zlatu koje se koristi za liturgijski pribor, kao i da ih u velikom broju ubija alkohol u vinu. Nijedna od ove dve činjenice ne važi za viruse gripa, a posebno ne za novi koronavirus, koji je posebno sposoban za preživljavanje „u divljini“. To mu je, uostalom, i jedna od tajni katastrofalnog globalnog uspeha.

Na ovo istraživanje, drugim rečima, zaboravite kada je u igri koronavirus. Laboratorijska istraživanja su, otprilike u isto vreme, pokazala da liturgijski predmeti svakako mogu sadržati patogene, uključujući i viruse, što je sasvim očekivano jer oni dolaze u kontakt sa ustima vernika, a tradicionalno higijensko brisanje i okretanje ne pomaže dovoljno.

Verovali ili ne, to je to što se tiče nauke. Pretpostavljam da epidemiolozi imaju preča posla ili drugačija interesovanja, pa za ovu crkvi izrazito važnu temu ne postoji korpus relevantnih istraživanja. Ali s obzirom na prirodu ritualne prakse i na njen dug životni vek, tvrditi na osnovu svega ovoga da pričest nikada nije dovela do infekcije je pogrešno, besmisleno, neupućeno, neodgovorno, i opasno po zdravlje i život.

Fascinantno je, zapravo, koliko je malo potrebno da se, kada to njoj odgovara, crkva okrene empiriji: malo nedostatka istorijskih izvora, jedno ili dva dvosmislena istraživanja, dašak selektivnog pamćenja i eto odjednom čiste indukcije u instituciji čiji pripadnici neretko zahtevaju nemoguće od onih istraživanja koja dovode u pitanje njena učenja. Oni razumeju da se podaci mogu koristiti a zaključci praviti, ali im je, nažalost, sasvim strana suptilnost i pažnja sa kojima svoje nalaze potkrepljuje nauka. Nemojte nasedati. — ⊗

Pročitajte još

Produženi Kovid

Odavno je jasno: nije u pitanju samo respiratorna infekcija. Njene zdravstvene posledice su raznolike – i potencijalno dugoročne

Tri činjenice o broju umrlih

Po podacima o mortalitetu: period od ukidanja mera u maju 2020. do kraja novembra ubedljivo je najsmrtonosniji u poslednjoj deceniji. Zvanične brojke ne pokazuju razmeru…

Zabuna oko hlorokina

Da li su hlorokin i njemu blizak hidroksihlorokin efektivna sredstva u borbi protiv Covid-19? Odgovor je: ne znamo, ali je potencijalno već napravljena šteta

Izdanja

Paket - prvih pet brojeva

Ako vam nedostaju stare Odiseje, obiđite sajt knjižare Makart i naručite prvih pet brojeva u paketu po promotivnoj ceni.

5

brojeva

1300 RSD