NAUKA U DRUŠTVU

Pigmalion i njegovi potomci

Pixabay

Piše:

Usled snage autosugestije i uticaja okoline, da li je uopšte moguće izmeriti čoveka?

Mrav se kreće po čistoj bijeloj hartiji. Lijevo-desno, gore-dolje, cik-cak. I tako iznova. Odjednom, nad papirom se nadvija ljudska ruka i crnim markerom opisuje kružnicu oko mrava. Nakon toga, mrav se kreće samo unutar kruga. Dolazi do ivice i ne prelazi dalje.

Ovaj opis jednog nasumičnog snimka s interneta slikovito prikazuje šta se dešava kada sami sebi odredimo granice, odnosno kako ograničenja drugih ljudi mogu da nas limitiraju. Nije čak važno ni da li je snimak istinit, poruka je istinita. Mrav misli da ne može ići dalje; krug je sada jedina realnost u kojoj će spoznavati svijet. Ova metafora podsjeća na psihološka testiranja koja su danas postala svojevrsni fetiš. Korisnici društvenih mreža masovno popunjavaju online testove ličnosti (ne obraćajuću pažnju da dobrovoljno daju podatke koje se mogu iskoristiti u razne svrhe, ali to je već druga tema), na sajmovima knjiga se kupuju zbirke zadataka kako bi ostvario bolji uspjeh na testovima inteligencije (zar se ne rodiš pametan?), poslodavci testiraju kandidate kako bi odredili tipove ličnosti i procijenili da li se mogu uklopiti u timu i koja uloga bi im najbolje pristajala, škole klasifikuju đake na standardizovanim testovima, vojska i policija vrše testiranja u cilju dalje regrutacije.

Nesumnjivo, navedeni testovi imaju svoju svrhu i legitimnost u cilju određivanja opštih procjena, jer su potekli iz psihologije, relativno mlade nauke koja ima svoju realnu primjenu, ali joj u pojedinim segmentima fali rigoroznost koja odlikuje prirodne nauke, i to najviše u dijelu preciznosti i prediktivnosti. Ovo nije pokušaj, premda su oni raspostranjeni u naučnoj zajednici, da se ospori njen naučni karakter, već da se ukaže na kompleksnost subjekta koji je u njenom fokusu, te velikim brojem varijabli (okolnosti) koje se moraju uzeti u obzir prilikom analize. Brojevi su moćno oružje, ako se pravilo koriste i tumače. Ideja da se izmjeri čovjek (što je način da se društvene nauke približe pijedestalu prirodnih), te da se njegove mogućnosti i potencijali kvantifikuju, đavolski je odvažna.

Inteligencija je koncept koji već decenijama zaokuplja pažnju psihologa i sociologa i postoji čitav niz teorija koje treba da ponude što bolji, odnosno sveobuhvatniji opis. Francuski psiholog, Alfred Bine, osmislio je prije čitavog jednog vijeka praktični tekst inteligencije, koji, premda će vremenom pretrpjeti intervencije, i danas ima svoju primjenu širom svijeta. Zanimljivo, Bineova ideja nije bila da sastavi test koji će mjeriti ko je u razredu najpametniji, već kojoj djeci bi bila potrebna dodatna pomoć u učenju, i stalno je upozoravao da se inteligencija ne može mjeriti jednim testom. Od Katela, preko Sterna, koji će kumovati sintagmi „koeficijent inteligencije“, američki psiholog Hauard Gardner će 1983. godine čak postaviti teoriju o nekoliko tipova inteligencije: logičko-matematičkoj, verbalnoj, spacijalnoj, muzičkoj, interpersonalnoj, intrapersonalnoj, kinetičkoj, egzistencijalnoj i naturalističkoj, što ukazuje na kompleksnost zadate teme, kao i na činjenicu da su individualne sposobnosti i potencijali karaktera različite prirode, i kao takvi, ne možemo reći da su jedni bolji od drugih, niti da jedni važe, a drugi ne.

Teorijski fizičar Mičio Kaku, u svojoj futurističkoj knjizi Budućnost uma, piše da su ga studenti stalno zapitkivali šta misli o testovima inteligencije, a on im je uvijek odgovarao da jednostavno pokazuju koliko dobro rješavate – testove inteligencije. Američki psiholog Frenk Lavlis, supervizor testiranja za američku Mensu, kazao je u jednom intervjuu za LiveScience da bi Albert Ajnštajn vjerovatno imao lošiji učinak nego što bismo pretpostavili, jer testovi ne mjere razmišljanje „izvan kutije“, odnosno kreativnost, zato što su postavljena pitanja sa unaprijed određenim odgovorima ili obrascima. A šta raditi, napominje oštroumno Lavlis, sa pitanjima na koja nemamo odgovor, ili koje niko nije postavio, što se nalazi u srce svake nauke. I zaista, šta ćemo sa obrascima koje niko nije uvidio do sada? Jednu tačku na ovu raspravu, koja uvijek nakon određenog vremena oživi u javnosti, stavio je ni manje ni više nego genije našeg doba, Stiven Hoking, u intervjuu za „New York Times“ 2004. godine. Na pitanje novinara koliko iznosi njegov IQ, odgovorio je u svom maniru – „ljudi koji se time opterećuju su idioti“.

Kao što je kazao Umberto Eko, stvarnost je mnogo više od tipova. Popularni astrofizičar i revnosni popularizator nauke, Nil Degras Tajson, kazao je u jednoj inspirativnoj debati na festivalu posvećenu komunikaciji nauke (engl. storytelling of science), na kojoj su učestvovali i Ričard Dokins, Bil Naj, Lorens Kraus, Brajan Grin, za koje slobodno možemo reći da su „Avendžersi“ popularne nauke, da – kada vidite da se iznova izdaju nove knjige o određenoj temi, to je siguran znak da naučnici nemaju pojma šta se tu zapravo dešava. Zašto, pita Degras Tajson, nema novih knjiga o Njutnovoj mehanici? Zato što naučnici znaju u teoriji sve što je potrebno da bi u praksi sve funkcionisalo kako treba.

Upravo u tom grmu leži zec: teorije iz psihologije ne mogu da se zaokruže koliko čovjek može da se raspostrane. U psihologiji, konstelacije su drugačije i postoje elementi, poput volje i (auto)sugestije, koji se ne mogu kvantifikovati, ali mogu uticati na rezulat. Naučnik Beverli Kantelo je još davne 1964. godine otkrio tzv. efekat Pigmaliona. Naziv je dobio po čuvenom antičkom mitu o Pigmalionu, opisanom u djelu Metamorfoze pjesnika Ovidija, o talentovanom vajaru koji je izvajao skulpturu, odnosno, svoju viziju idealne žene. Iako će ga sunarodnici proglasiti ludim, plemenita Afrodita će se smilovati nad tužnom sudbinom umjetnika i podariti život njegovoj skuplturi. Mit će tako postati simbol uticaja sopstvenih uvjerenja na događaje u realnom životu.

Efekat Pigmaliona je sjajna nauka koja se ne primenjuje

Kantelo je izveo eksperiment u jednoj osnovnoj školi u južnom San Francisku tako što je nastavnicima kazao da će harvardski test inteligencije otkriti koja djeca su posebno nadarena u odjeljenju, pa da se očekuje da im, shodno toj informaciji, tako i pristupe na časovima. Nijedno dijete se na testiranju nije posebno izdvojilo. Kantelo je ipak podijelio đake u dvije grupe – „naderene“ i „prosječne“. Ni samim učiteljima nije otkrio da se đaci ni po čemu bitnom ne razlikuju. Cilj kontroverznog naučnika bio je da otkrije koliko će promjene u ponašanju nastavnika uticati na rezultate učenika i njihova postignuća u školi. Eksperiment je pokazao da su djeca „prosječne inteligencije“, koju su nastavnici hvalili (jer su bili u grupi „natprosječnih“) vremenom počela da pokazuju natprosječne rezultate.

Da li su „potomci Pigmaliona“ svjesni ovog važnog fenomena?

„Efekat Pigmaliona je sjajna nauka koja se ne primenjuje“, kazao je u intervjuu za Discover Magazine Dov Eden, penzionisani profesor iz Tel Aviva, koji je radio kao konsultant i psiholog za izraelsku vojsku, „nije napravila razliku koju je trebala napraviti u svijetu, i to je veoma razočaravajuće“. I doista jeste, jer se čini da nastavnici i profesori ovaj fenomen gube iz vida i umanjuju svoju ulogu u procesu edukacije dijece.

Moć sugestije, koja se na makro planu pokazala kao upotrebljiva i realna (dovoljno je da se samo sjetimo propagande u nacističkoj Njemačkoj), jednako daje rezultate i na mikro nivou. No, najveći problem je što se ona do sada, u većini slučajeva, upotrebljava u negativne svrhe. Podsjetimo se ozloglašenog eksperimenata, nazvanog „monstruoznim“ (Monster experiment), prozvan velikom sramotom Univerziteta u Ajovi, zbog kojeg je ova naučna institucija uputila javno izvinjenje. Psiholog Vendel Džonson sproveo je 1939. eksperiment među djecom u sirotištu koja su imala probleme u govoru i mucala. Džonson, koji je i sam imao probleme sa mucanjem još od djetinstva, želio je da nađe psihološki razlog koji se krije iza govornih mana. U eksperimentu su učestvovala i djeca koja nijesu imala govorne poteškoće. Jedna grupa djece, koja je imala mane u govoru i pritom mucala, dobijala je redovito pohvale. I oni su počeli da pokazuju napredak. Druga grupa, sa istim karakteristikama koju su samo kritikovali, očekivano, davala je lošije rezultate. Međutim, djeca koja su pravilno govorila, a bila su izložena kritici, vremenom su počela da razvijaju probleme u govoru, koje su ostale čak do kraja života! Sam slučaj je dobio i sudski epilog, pa su učesnici eksperimenta, tada već odrasli ljudi, dobili višemilionsku odštetu za traume koje su im nanijete.

Kako to da postanemo ono što što drugi (za)misle o nama? Ovo pitanje muči naučnike širom svijeta. Američki sociolog Čarls Kuli postavio je sociološki koncept nazvan The looking-glass self, prema kojem smo mi ono što drugi misle o nama da jesmo. Kuli upravo opisuje razvoj našeg identita kroz interaciju sa okolinom. I kada nas druge gledaju kao nedovoljno dobre, vrlo vjerovatno da ćemo i samo početi da vjerujemo u to i ponašamo se u skladu sa tim, što se pokazalo u prethodno navedenim eksperimentima. Proročanstvo koje se samo ispunjava. Postajemo mrav, s početka teksta, koji vjeruje da je unutrašnjost kruga jedino prostranstvo kojim može da se kreće.

Predikcija ljudskog ponašanja je oduvjek okupirala ne samo psihologe i sociologe, već i političare, ali iz posve drugačijih pobuda. Američki matematičar Džon Neš, kojeg Australijanac Rasel Krou tumači u nagrađivanom filmu Briljantni um, dobitnik je Nobelove nagrade za doprinos na polju teorije igara i to tzv. nekooperativnih igara. Poznata dilema zatvorenika oslanja se na pretpostavku da su ljudi u svojoj prirodi sebični, i da se vode racionalnim motivima, pa se, iz tog razloga, može predvijeti ljudsko ponašanje (zatvorenici će odati jedno drugog, jer ne mogu da vjeruju da će ovaj drugi ćutati, pa tako dobijaju po 2 godine zatvora, iako je jedan, teorijski, mogao da prođe bez kazne ako prizna krivicu, ali drugi ćuti).

Teorija je dobila primjenu u sociologiji, ekonomiji, politici. Statistika, ali i naša neoliberalna stvarnost, nemilosrdno radi za nju. Međutim, kada su prvi put testirali Nešovu teoriju među ženama koje su radile u bunkeru za vrijeme Hladnog rata, ne otkrivši im da učestvuju u eksperimentu, bilo im je zatraženo da jedna drugu izdaju. Nastupio je šok: nijedna to nije učinila. Na pitanje čuvenog novinara Adama Kertisa, u dokumentarcu pod nazivom Zamka (The Trap) iz 2007. godine, da li zaista vjeruje da je čovjek sebično biće koje se vodi samo hladnokrvnom logikom – Neš je kazao da je ipak „precijenio racionalnost“. Ljudi se vode raznim motivima i stvarnost je mnogo kompleksnija, dodao je briljantni um, iza kojeg stoje godine i godine borbe sa šizofrenijom koja ga ipak nije spriječila, uprkos prognozama ljekara, da čuje gromoglasni aplauz u Stokholmu pri uručivanju najprestižnije naučne nagrade.

Kad se igramo i mi sami postanemo igra; u igri zatvorenika možda se jedino i možemo misliti kao zatvorenici. Brojni primjeri pokazuju neumoljivost ljudske prirode. Slavni fizičar Ernest Raderford imao je ideju da neke koncepte iz prirodnih primijeni i na humanističke nauke, što je zabilježio Nils Bor u knjizi Ogledi o atomskoj fizici i ljudskom znanju. Očevi kvantne fizike, takođe plejada izvanrednih umova koji su nesumnjivo inspirisali jedni druge i čija interakcija je upravo uticala da postanu ono što jesu, pokazaće da je sve ono što zovemo naša stvarnost, nije stvarno – po sebi. Prije nego odredimo gdje je čestica ona će biti u superpoziciji, i tamo i ovdje, biće u „svim stanjima“. Kolaps talasne funkcije, odnosno svih, nekih manje, nekih više, mogućih stanja, desiće se tokom našeg nastojanja da odredimo gdje se nalazi. Desiće se jer želimo da mjerimo.

I mi smo satkani od čestica. Možda je vrijeme za probalistički pogled i na ljudski prirodu, koja zavisi od mnogo faktora, genetike, okruženja, odrastanja, iskustava, lijepih i ružnih, koji nas dovedu do „jednog stanja“, do onog što trenutno jesmo. Svaki pokušaj preciznog mjerenja jedne karakteristike završiće se uskraćivanjem na preciznosti neke druge karakteristike. Ovo nije antropocentrični hvalopsjev čovjeku, ali i on je dio tog grandioznog kosmosa, kojeg znamo, naučnici kažu, svega oko 4 odsto i sam jeste enigma. Možda je misao Mitje Karamazova zaista prava „kletva“ za psihologe – „čovjek je preširok i da ga treba suziti“. — ⊗

Pročitajte još

Izdanja

Paket - prvih pet brojeva

Ako vam nedostaju stare Odiseje, obiđite sajt knjižare Makart i naručite prvih pet brojeva u paketu po promotivnoj ceni.

5

brojeva

1300 RSD