Close
Verujem, dakle istina je

Verujem, dakle istina je

Sve što ste oduvek hteli da znate o teorijama zavere, a niste smeli da pitate

 

Piše Aleksandra Stanković

Ovaj članak je prvi put objavljen u Odiseji #03

 


Ako dovoljno dugo tražiš obrazac, naći ćeš ga. I ako ne postoji – naći ćeš ga. Jer, i te kako smo skloni da uočavamo (čitaj: uobražavamo) veze kojih zapravo nema, što dokazuju i teorije zavjere, nastale iz našeg čvrstog uvjerenja da smo, mudrim povezivanjem, prozreli šta se zapravo dešava iza zavjese. Permanentnim odbijanjem zvaničnog istorijskog narativa ne ostavljamo prostor da su razlozi za neke društvene okolnosti pokatkad jednostavni, možda uvredljivo banalni, te da je misterija samo plod naše mašte i dokolice, a ne mračne i prevrtljive stvarnosti.


 

N
ekada su naše sumnje, na primjer da vlade i tajne službe rade nešto nedozvoljeno iza kulisa, bile opravdane. Ne moramo ići mnogo daleko u prošlost; dovoljno je samo prisjetiti se gnijeva koji je izazvao tvorac Vikiliksa Džulijan Asanž objelodanivši snimak pucanja na civile u Bagdadu, a potom bivši agent NSA Edvard Snouden, otvorivši oči i građanima SAD i cijelom svijetu o masovnom špijuniranju, i to ne samo običnih smrtnika već i stranih državnih službenika.

Ovi podaci su godinama bili povjerljivi i dostupni povlašćenim pojedincima u ćelijama službe, ali, naposljetku, dospjeli su i do vaskolike javnosti. Premda je riječ o informacijama od javnog interesa, ipak je bio potreban individualni akt da se skine veo i stane u odbranu istine.

S druge strane, svjedoci smo da nemali broj teorija o raznim intrigama i zavjerama, prema kojima živimo neku paralelnu realnost, nikada nijesu doživjele rasplet ili zvaničnu potvrdu kao u prethodno navedenim slučajevima, a imaju višedecenijsko trajanje.

S tim u vezi, jedan od najboljih fizičara prošlog stoljeća, Ričard Fajman, svojevremeno je kazao da je priroda mnogo maštovitija nego što će čovjek ikada biti. Osvjedočeni genije nije mogao anticipirati najezdu ravnozemljaša i drugih aktivnih i samoživih negatora naučnih činjenica, za čiji uspon smo mislili, usljed brojnih naučnih dokaza i evidentnih istorijskih potvrda, da se može dogoditi jedino uz pogon beskonačne nevjerovatnoće, kao u mašti Daglasa Adamsa.

Međutim, oni su sada armija koju s vremena na vrijeme neka poznata ličnost, dabome, iz pozicije autoriteta, blagosilja zato što su na pravom putu i misle svojom glavom (vidi: Šakil O’Nil). Stoga, lako je zamisliti kroz nekoliko godina da mladi naraštaji na pitanje da nabroje makar jedan film Stenlija Kjubrika, kao iz topa odgovore: Slijetanje na Mjesec, daj neko teže pitanje.

 

I Vatikan je dobio svoju konspirativnu ulogu, jer, priznaćemo, svi putevi dobrog trilera vode u mračne podzemne odaje katoličkih očeva

 

U
šta sve vjerujemo? Pa, osim maloprije pomenutog režiranog odlaska na vještački satelit, lista je zaista dugačka i ne postoji društvena sfera koja nema čitav korpus teorija zavjere. Nabrojimo neke čiji plamen do danas nije ugašen: da se u prestižnoj Evropskoj organizaciji za nuklearna istraživanja, CERN-u, namjerno prave crne rupe koje će uništiti svijet kakav poznajemo. Nakon toga, uslijedio je fiktivni nastavak da je LHC (veliki sudarač hadrona) zapravo otvor za ni manje ni više nego drugi svijet.

Moramo istaći da zavodljivost ovih teorija nekad dodatno podrivaju i sami umjetnici, kao u nedavnoj TV seriji pod nazivom Counterpart, špijunskom hladnoratovskom trileru u kojem zbog „kvantnog uplitanja“ dolazi do dupliranja svjetova i nastaju dva bloka, gdje drugo do u Berlinu, što će, grubo sumirajući, poslužiti da jedni vrše eksperimente nad drugima.

Ideje iz domena kvantne mehanike predstavljaju plodnu bazu za fikciju baš zato što se često pogrešno interpretiraju, jer se bazično kose sa intuicijom i onim što svakodnevno opažamo, a neki segmenti su još uvijek nedovoljno jasni čak i najmudrijim glavama. Dovoljno je posaditi zrno sumnje da naučnici rade bizarne projekte i neko će pomisliti: dobro, a šta ako oni tamo stvarno kuvaju nešto slično? Rezon je jednostavan: ako mogu da zamislim, može i da postoji. Ne treba previše truda da se drvo mašte razgrana.

Druga najčešće pominjana i naširoko obrađivana teorija zavjere je bezumni teroristički napad na kule blizankinje u Njujorku, tog već dobro poznatog 11. septembra, a koji je izvršila ozloglašena teroristička grupa Al Kaida. Ili pak bjehu Iluminati? Ček’, ne, ipak su Rotšildi. Tako kaže Gugl, odnosno ogroman broj članaka koji se mogu naći na ovu temu. Zanimljivo, Galupovo istraživanje iz 2002. godine, odrađeno u devet islamskih zemalja, pokazalo je da čak 61 odsto ispitanika kategorično odbija da su njihovi sugrađani na bilo koji način povezani sa napadom. Sa zvaničnim objašnjenjem, očigledno, niko nije zadovoljan.

A kada već gledamo u pravcu Atlantika, treba spomenuti i teorije u vezi sa ubistvom američkog predsjednika Džona Kenedija. Većina ljudi će odgovoriti da je nalogodavac CIA. Jedno vrijeme u trci je bio njegov nasljednik Lindon Džonson, uzgred, isti onaj kojem su skandirali na protestima protiv rata u Vijetnamu: „Hej, hej, L.B. Džej, koliko si djece ubio danas?“ (Hey! Hey! LBJ! How many kids have you killed today?). Ali, tu se lista ne završava, i Vatikan je dobio svoju konspirativnu ulogu, jer, priznaćemo, svi putevi dobrog trilera vode u mračne podzemne odaje katoličkih očeva.

 

Upravo to je prednost teorija zavjera, što hrane našu potrebu da priče ne mogu imati jednostavan kraj

 

Z
adržimo se još trenutak kod predstavnika svjetske sile: ako nijeste znali, američki predsjednik Ajzenhauer, uspješni vojni komandant koji je predvodio savezničke snage u Evropi i naslijedio Trumana, zapravo je bio – komunista. Imajući u vidu da je među prvima insistirao na većim ovlašćenjima tajnih službi, koje je aktivno koristio u obračunavanju sa protivnicima, ironično je da je od svih mogućih uloga dobio onu za čije iskorijenjivanje se zalagao sve vrijeme.

Sada pređimo na naš kontinent: Hitler je, nakon konačnog pada i zauzimanja Berlina, zapravo pobjegao u Argentinu, gdje je doživio duboku i ugodnu starost, bez kazne koju su mu spremile razjarene savezničke trupe, što je obrađeno i u bestseleru Sivi vuk britanskih novinara Džerarda Vilijamsa i Sajmona Danstana. Jer, teorija o spektakularnom bijegu i pronicljivom izmicanju pravdi zvuči ipak ubjedljivije, tim prije ako je riječ o osobi koja je milione ljudi zavela uspaljivim govorima i natjerala da učine neka od najvećih zlodjela koje je čovječanstvo do tada doživjelo.

Upravo to je prednost teorija zavjera, što hrane našu potrebu da priče ne mogu imati jednostavan kraj, ili da velika zla ne mogu da skončaju trivijalno i banalno, kao što to često biva i kao što je samo zlo u biti. U prilog tome, nedavno je stavljena tačka na teoriju da je njegov lojalni sluga, nacistički ratni zločinac Rudolf Hes, zamijenjen dublerom u zatvoru. DNK test koji su sproveli austrijski naučnici, zahvaljujući živim srodnicima, pokazao je da je čovjek zatvoren u berlinskom zatvoru zaista bio Hitlerov zamjenik. Moramo priznati, ova verzija nije dugo trajala i nije opila široke narodne mase, kao ova o volšebnom nestanku.

No ipak, teorije zavjere ne moraju nužno da predstavljaju veliki društveni problem oko kojeg ne možemo postignuti koncenzus. Elvis Prisli je zapravo još uvijek živ? Sjajno! Možda baš on glumi Elvisa koji vjenčava ljude u Las Vegasu, za šta se morao podvrgnuti i kojoj plastičnoj operaciji. Zvuči jednako vjerovatno kao i da je kralj rokenrola lažirao svoju smrt.

 


FOTO: Pixabay

 

N
ije problematično ako su posljedice marginalne, štaviše i šaljive, zabavne, ali jeste kada ne možemo naći rješenje za masovno odbijanje roditelja da vakcinišu djecu zbog teorija koje povezuju autizam i MMR vakcine, trenda koji, nažalost, nije zaobišao ni zemlje zapadnog Balkana. Iako su medicinski stručnjaci više puta argumentovano obrazlagali da je u pitanju lažna studija iz 1998. godine, te da je njen glavni autor, Endru Vejkfild, manipulisao podacima, zbog čega mu je i ukinuta medicinska dozvola i diskreditovano istraživanje, mit o vakcini je nastavio da živi.

Uprkos tome što oni koji se čvrsto drže mita često nijesu upoznati sa procesom pravljenja vakcine, provjerom, djelovanjem, kao ni statistikom, i dalje snažno odbijaju da vjeruju u ispravnost ovog biološkog preparata zahvaljujući kojem je, defakto, spašeno ekstremno mnogo života. U suprotnom, epidemija opasnih zaraznih oboljenja odveć bi nam kucala na vrata.

Zašto vjerujemo? Ovo pitanje uistinu nema jednostavan i sveoubuhvatan odgovor. Društvena stvarnost zna da odstupa od konvencionalnih logičnih premisa i sudova, jer kada u jednačinu umetnemo ljudski faktor, stvari se zakomplikuju. No, iako u osnovi većine teorija zavjere manjka logika, one se njome daju objasniti.

Akademska literatura o teorijama zavjere je tanka; svodi se na rad analitičkih filozofa, sociologa, kao i psihologa koji se služe čak Frojdovom psihoanalizom prilikom davanja mogućih objašnjenja. A kada smo već kod zemlje valcera, Britanac austrijskog porijekla Karl Poper kazao je da se mnoge teorije zavjere zasnivaju upravo na ideji da je određeni događaj zapravo dokaz namjernog poretka, a da su slučajni događaji rijetko, ako ikada, relevantni. On pretpostavlja da su ljudi privučeni ovim idejama zbog toga što smatraju da uzroci događaja moraju biti unaprijed smišljeni. Jer, najveći problem sa zagovornicima teorija zavjere jeste taj to što ne priznaju puki slučaj, sirovu mogućnost, zato što smatraju da svaki događaj mora da ima svoj prauzrok.

Profesor prava na Harvardu Kes Robert Sanstajn u svom eseju posvećenom konspirativnom razmišljanju kaže da je domet Poperovog objašnjenja ograničen jer ne treba izgubiti iz vida da mnoge teorije zavjere, uključujući i one o političkim atentatima, ukazuju na događaje koji su zaista rezultat namjernog djelovanja, ali ljudi pogrešno identifikuju aktere tog čina.

 

Pedesetih godina prošlog vijeka CIA je aktivno koristila LSD i druge srodne droge u sklopu projekta MKULTRA, koji je prevashodno služio za istraživanje mogućnosti kontrole uma

 

S
anstajn dodaje u eseju da ne smijemo prenebregnuti činjenicu da građani koji žive u autoritarnom režimu, sa ugušenom slobodom medija, možda imaju dobar razlog da ne vjeruju svim ili većini zvaničnih obavještenja koja čuju. Za ove pojedince češće će teorija zavjere biti opravdana, bez obzira da li je istina ili ne. Isto tako, pojedinci u izolovanim grupama, samozatvorenim mrežama, češće će pribjegavati teorijama zavjere koje su opravdane u odnosu na njihovu ograničenu informacionu sredinu.

Filozof Stiv Klark smatra da konspirativno razmišljanje svjedoči o fundamentalnoj grešci u razmišljanju: u nastojanju da shvate i objasne ponašanje drugih ljudi ili određeni lanac događaja, ljudi često precjenjuju važnost individualne motivacije ili osobine ličnosti, dok potcjenjuju važnost situacionih faktora – kao što su slučajnosti i društvene norme. To znači da ostaju privrženi konspirativnim uvjerenjima zato što, da bi odbacili zavjeru, prvo moraju da se odreknu ljudskog faktora u događajima. Klark sugeriše da razlog za ovakvo ponašanje leži i u evoluciji, ljudi su se čvrsto držali grupa i razumijevanje motiva drugih bilo je od ključne važnosti za otkrivanje loših namjera ili napada na teritoriju.

Da li to znači da treba da budemo oprezni u surovoj osudi teorija zavjere, da li nas je prošlost nekad ipak opomenula? Odgovor je potvrdan. Pedesetih godina prošlog vijeka CIA je aktivno koristila LSD i druge srodne droge u sklopu projekta MKULTRA, koji je prevashodno služio za istraživanje mogućnosti kontrole uma, i to se, naravno, prilično neslavno završilo, a javnost je bila ogorčena što su se njihovi strahovi, da je jedna od najmoćnijih agencija na svijetu doista vršila nedozvoljene i nečovječne eksperimente nad ljudima, obistinili. To, između ostalih autora, obrađuje i spisateljica Naomi Klajn u knjizi Doktrina šoka, koja je doživjela ogromnu popularnost.

Kada ovakve sudbine dobiju zvaničnu potvrdu i potom otelotvorenje u kulturi, one se pretvaraju u priče podsjednike same za sebe, poput akcionog heroja Džejsona Borna, autora Roberta Ladlama, kojem je CIA pokušala da izbriše stari i podari novi identitet koji će služiti njihovim trenutnim potrebama i političkim ciljevima, pa je tako Born postao simbol opreznosti od sistema i vječite budnosti.

Možda smo, na kraju dana, svi skloni da povjerujemo makar u neke djeliće, ali istraživanja pokazuju da neki ljudi, u zavisnosti od osobina ličnosti, zaista jesu skloniji da vjeruju u teorije zavjere od drugih.

 

Obično težimo da stavimo stvari u već poznati vrijednosni okvir, odnosno da ih provučemo kroz „dobre“ i „loše“ filtere koje smo prethodno iskustvom izgradili

 

F
estingerova teorija o kognitivnoj disonanci, recimo, može osvijetliti ovaj problem sa psihološkog stanovišta. Kognitivna disonanca je mentalna nelagodnost, vrsta specifičnog psihološkog stresa koju doživljava osoba koja ima dva ili više kontradiktornih uvjerenja, ideja ili vrijednosti. Ova nelagodnost je izazvana situacijom u kojoj se vjerovanje osobe sukobljava sa novim dokazima koje doživljava. Kada se suoče sa činjenicama koje su u suprotnosti sa uvjerenjima, ljudi će pokušati da pronađu način da riješe kontradikciju kako bi smanjili nelagodnost. Što je veća disonanca, to je veća želja da se problem riješi u što kraćem roku.

Zato obično težimo da stavimo stvari u već poznati vrijednosni okvir, odnosno da ih provučemo kroz „dobre“ i „loše“ filtere koje smo prethodno iskustvom izgradili. Ako smo u prošlosti nekog označili kao negativca ili određene (konspirativne) radnje povezali sa nečim ili nekim, uprkos suprotnim dokazima, teško ćemo se odreći prethodno donijetog zaključka.

Istraživanja sprovedena u Americi posljednjih godina pokazala su da su ljudi skloni teorijama zavjere koje su u skladu sa njihovim političkim gledištima, pa će republikanci, za razliku od demokrata, reći da su klimatske promjene još jedna u nizu naučnih podvala ili izmišljotina.

Kristofer Frenč, profesor psihologije na Univerzitetu u Londonu, za Scientific American objašnjava da iako se vjerovanja u određene zavjere mogu povremeno zasnivati na racionalnoj analizi dokaza, najčešće nije tako. Jedna od naših najvećih snaga kroz evoluciju bila je sposobnost da pronađemo smislene obrasce u svijetu koji nas okružuje i pravimo uzročnoposljedične zaključke.

Ali, ponekad uviđamo obrasce i veze koji ne postoje, posebno ako su događaji o kojima razmišljamo problematični za nas same, i smatramo da su, ključno, izvan naše kontrole. Nema potrebe za eufemizmima, jednostavno ljudi imaju tendenciju da umišljaju stvari. Skloniji smo da mislimo da neko drugi određuje tok događaja koji nam se ne dopada, a ne mi sami.

 

Teorije zavjere rade na principu povlađivanja egu, uvjeravaju nas da nismo dio obmanute zabluđene mase i da smo odabrani koji su prokljuvili stvarne motive i razloge događaja

 

S
tim u vezi, istraživanje Džoša Harta, objavljeno u Journal of Individual Differences 2018. godine, upravo pokazuje da ljudi sa određenim osobinama ličnosti i kognitivnim stilovima zaista više vjeruju teorijama zavjere. Hart i njegova učenica anketirali su više od 1200 odraslih Amerikanaca. Učesnici su upitani koliko su saglasni sa generičkim konspirativnim izjavama, kao što su: „Moć koju drže šefovi država je na drugom mjestu u odnosu na male nepoznate grupe koje zaista kontrolišu svjetsku politiku“ ili „Grupe naučnika manipulišu, izmišljaju ili potiskuju dokaze kako bi obmanuli javnost.“ Ljudi skloni teorijama koje su predmet naše analize, kazao je Hart, često imaju tendenciju da budu sumnjičaviji, ekscentrični, te da se osjećaju posebno, kao i da svijet smatraju opasnim mjestom. Takođe, skloniji su da otkriju obrasce tamo gdje oni možda ne postoje.

„Rezultati su jasno pokazali da je najjači prediktor vjerovanja u zavjeru bila konstelacija osobina ličnosti koja se naziva šizotipija“, rekao je Hart. Bliža svojstva pojma izvedena su iz dobro poznatog mentalnog poremećaja, ali, naravno, ovo ne podrazumijeva kliničku dijagnozu.

Teorije zavjere rade na principu povlađivanja egu, uvjeravaju nas da nismo dio obmanute zabluđene mase i da smo odabrani koji su prokljuvili stvarne motive i razloge događaja. Studija urađena na Univerzitetu Johanes Gutenberg u Njemačkoj pokazala je baš to da je vjerovanje u ove teorije veće među ljudima koji su izjavili da žele da se izdvoje iz mase. Ljudi koji su više skloni zavjerama čak su izrazili viši stepen uvjerenja kada im je rečeno da manjina ispitanika u samoj anketi vjeruje u nju.

 


Baz Aldrin, drugi čovek na Mesecu, uslikan u toku misije Apolo 11 / FOTO: Neil Armstrong, NASA

 

N
o, želja da se izdvojimo od „slijepaca“ nije jedini prediktor. Novo istraživanje objavljeno u časopisu Current Biology ide korak dalje i pruža uvid u konekciju između religioznog razmišljanja, teorije zavjere i odbacivanja naučnih činjenica o evoluciji, što i ne čudi budući da religija ima deterministički momenat: sve se odvija po božijem planu koji nijesmo kadri da prozremo i aspolutno mimo naše slobodne volje. Ukratko, ne treba da sumnjaš u plan, razumi da bi vjerovao, vjeruj da bi razumio. Dodatno, istraživači su ukazali i na snažnu povezanost kreacionizma i konspiracizma, što opet ukazuje na našu snažnu potrebu da tražimo svrhu u slučajnim događajima. Ako nema višeg razloga i cilja, nema ni smisla (živjeti).

Ne postoji ništa čega se treba plašiti, već samo treba shvatiti, navodno je govorila dvostruka nobelovka Marija Kiri. Istraživanja pokazuju i da manjak obrazovanja takođe utiče na sklonost ka teorijama zavjere, što je bio predmet studije iz 2016. godine objavljene u časopisu Applied Cognitive Psychology. Ispostavilo se da su obrazovani ljudi manje skloni da vjeruju, a osobu koja će povjerovati u zavjeru najčešće određuju tri osobine: ne vjeruje u jednostavna rješenja za složene probleme, osjeća da nema moć i potiče iz niže društvene klase. Ova teza iznijeta je i u knjizi Američka teorija zavjere u izdanju Oxford University Press iz 2014. godine. Autori pokazuju da je razmišljanje o zavjeri veće među ljudima nižeg obrazovanja i socijalnog statusa, ali napominju da se ne treba čuditi teorijama budući da su zavjere prirodni ishod postojanja opšte neravnoteže moći u društvu, te da su pitanja „ko ima moć i šta oni rade sa njom kada ne gledamo“ ono što zanima svakog člana društvene zajednice.

 

Da je slijetanje na Mjesec zaista bila obmana, za to bi znalo oko 411.000 zaposlenih u Nasi

 

A
ako negdje uviđamo obrasce koji nas nijesu do sada izdali (možda su zadali malo glavobolje) onda je to u slučaju brojeva. Da li matematika radi u korist ili protiv zavjera? Zadatak da ovo provjeri preuzeo je na sebe mladi fizičar sa Univerziteta Oksford, Dejvid Robert Grims, koji je izračunao koliko ljudi treba da čuva informaciju da bi ostala – tajna. Ispostavlja se da broj ne bi smio da bude veći od 125.

Istraživanje je sproveo 2016. godine i jednačinu primijenio na četiri velike teorije zavjere: vakcine izazivaju autizam, klimatske promjene nijesu stvarne, slijetanje na Mjesec je prevara, lijek protiv raka postoji, ali velike farmaceutske kompanije to ne žele da otkriju. Rezultati sugerišu da svaka urota sa više od nekoliko stotina ljudi brzo propada, pa stoga velike naučne zavjere ne mogu biti održive.

Grims, koji inače piše naučne priče za medije, odlučio je da se posveti proračunu tajnosti nakon što su ga čitatelji uredno zatrpavali raznim pitanjima o teorijama zavjere.

Rezultati su sljedeći: da je slijetanje na Mjesec zaista bila obmana, za to bi znalo oko 411.000 zaposlenih u Nasi, a otkrilo bi se za samo 3,7 godina. Prikrivanje veze između vakcina i autizma bilo bi otkriveno između 3,2 i 34,8 godina, a prevare o klimatskim promjenama za 3,7 do 26,8 godina. Ćutanje o lijeka protiv raka procurilo bi unutar neke velike firme za samo 3,2 godine.

Proračuni su zasnovani na najboljem scenariju za poštovaoce navedenih teorija, što znači da Grimsova jednačina pretpostavlja da su oni zaista dobri u čuvanju tajni, te da se nikakva slična istraživanja ne realizuju. Upravo u tom grmu leži zec: zavjere, makar u naučnim oblastima, izuzetno su teško održive zbog konstantnog preispitivanja i provjeravanja od strane drugih naučnika, u bilo koje vrijeme, bilo gdje na planeti.

„Čak i ako bi mala grupa odmetnutih naučnika falsifikovala podatke o klimatskim promjenama ili pokušala da prikrije informacije o vakcini, kontrola koju bi nezavisno izvršili  drugi naučnici bila bi pogubna za zavjeru“, kaže Grims. „Da bi se to izbjeglo, većina naučnika morala bi nekako da se međusobno dogovori, što je vrlo malo vjerovatno.“

Naravno, svjestan je da njegove jednačine neće naprasno umanjiti broj teorija zavjere. Drugim riječima, ne vjeruješ valjda čovjeku koji vjeruje u brojeve, već sebi.

„U ovim slučajevima, malo je vjerovatno da će jednostavna matematička demonstracija neodrživosti njihovog vjerovanja promijeniti njihov stav“, iskren je Grims.

Njegova bojazan je realna, jer teorije zavjere doživljavamo kao naš jedinstveni protivotrov od opijuma koji ubrizgavaju oni „gore“, način da imamo kontrolu nad situacijom i nešto čega se nećemo odreći tako lako. Najveća kazna čovjeka je to što razmišljanje može da ga vine u visine, a umišljanje odvede u propast. Većina teorija je vrlo često laž koju smo svjesno izabrali, kao protivodgovor na laž na koju su nas nekad možda natjerali da pristanemo. A Sagan nas je lijepo upozorio, vani ima dovoljno čuda i bez našeg izmišljanja.

 


Pre nego što odete

Ovaj članak je prvi put objavljen u štampanom izdanju časopisa Odiseja. Časopis izdaje nezavisna izdavačka kuća Horizonti iz Beograda, koja živi od podrške i interesovanja svojih čitalaca. Ukoliko već niste, svoj primerak novog broja Odiseje možete naći na kioscima i u knjižarama širom zemlje (napravili smo i mali vodič da vam pomognemo u potrazi), ali i ako jeste, najbolji način da podržite naš rad i osigurate da Odiseja ostane nezavisan, kritički medij jeste da se pretplatite na naše digitalno izdanje. To košta samo 840 dinara godišnje – a mi vam za tu investiciju garantujemo mnogo kvalitetnog i zanimljivog sadržaja.

Vodič za kupovinu časopisa

Pretplata na digitalno izdanje

Close